Danas je jedan tužan dan…

Nedavno smo dobili obavijest o jednom malom biću koje je u jako lošem zdravstvenom stanju.

„Drage moje slatke mame i tate ! Suze mi idu dok ovo pišem a nadala sam se da takve priče postoje samo u Americi. Trebaju mi sve vaše pozitivne vibre i molitve. Jedna je djevojčica u jako teškom stanju u komi. Dijabetičar je godinama i na pumpici godinama. Šta se točno desilo neznamo ali pala je u tešku ketoacidozu koja je uzrokovala i nateknuće mozga pa je morala i na hitnu operaciju. Sada je u komi i nije dobro. Neću iznositi imena da zaštitimo privatnost obitelji kojoj sada nije lako i mole se i bore se.. ali molim vas svih skupa da vibrate, molite, mislite na malenu slatkicu, treba joj sva naša pozitivna energija. Može ona to !! Možemo mi to !!“

Kako smo se svi pribojavali i uvijek se pribojavamo najgorega, a opet nekako mislimo neće se to nama dogoditi.

Nažalost realnost dijabetesa je nešto što ne smijemo podcjenjivati. Dijabetes je glavni uzročnik smrti u svijetu, ne zbog samog dijabetesa, nego zbog posljedica koje ostavlja na organizam.
Čak i u našoj maloj Hrvatskoj računa se da ima nešto manje od 300.000 osoba koje imaju dijabetes u bilo kojem obliku. Tip1, Tip 2, LADA, trudnički dijabetes, sve to nas dovodi do toga da je, nažalost, istina da je dijabetes vodeći uzročnik smrti u svijetu.

Veliki broj ljudi nažalost iako imaju dijabetes, to ne znaju.

Jednom sam čuo od mislim svoje doktorice, da je problem u dijabetesu taj što ne boli. Tada nisam shvaćao o čemu ona priča, no kasnije sam shvatio.
Istina je da dijabetes ne boli, već podmuklo radi u tišini. I tu je problem. Kada vas boli zub, trpiti ćete to nekoliko dana, a na kraju ćete potražiti stručnu pomoć od zubara. Da me boli kada mi je šećer preko 10 mmol/l, siguran sam da bi mi i regulacija bila puno bolja, no eto nije…

Zašto je to još bitno? Zato što 50% osoba koje boluju od dijabetesa to ne znaju.

“Lako” nama koji imamo TIP 1. Računica je jednostavna. Tijelo ne proizvodi inzulin, GUK raste i svi simptomi su tu. Za dan-dva već ste toliko izmučeni od toga da je neminovno da ćete potražiti liječničku pomoć. Dobiti ćete terapiju, smjernice i ma koliko komplicirano zvučalo biti ćete – dobro.

TIP 2 je problem. TIP 2 je kada je tijelo ne prihvaća tj ne iskorištava svoj inzulin na adekvatan način. Taj postupak se javlja u relativno dugom periodu, te se mi navikavamo na lagano povišen GUK, te početne simptome počinjemo zanemarivati. Nažalost ljudi se jave liječniku tek kada primijete neke druge simptome, a koji su uzrokovani neliječenim dijabetesom kao što su oslabljen vid, bubrežne bolesti, rane po nogama, da ne nabrajam dalje. Dakle ljudi se javljaju kada su već prisutne komplikacije šećerne bolesti. A takvih je svaki dan sve više.

Dječji dijabetes zaslužuje temu za sebe, ali nužno spada i ovdje.

Djeca dijabetes mogu dobiti bilo kada. Ima onih koji se rode s dijabetesom, ima onih koji ga dobiju s par mjeseci, par godina, jedno desetljeće. Nema pravila.

Roditeljima je to svakodnevna bitka. Mjeri GUK s nedovoljnim brojem trakica, daj terapiju s nedovoljnim brojem inzulinskih pumpi, pripremaj hranu po zdravom načinu, pazi na školu, na prve ljubavi, na pubertet, na …sve.

Većina nas ima neku viziju kako je to biti roditelj, a na sreću manji broj zna kako je to biti roditelj djeteta s dijabetesom.

Osobno sam dobio dijabetes sa 7 godina. Za sada se držim. Ne savršeno, ali ok – po mojem mišljenju…

Izrazito me žalosti kada se nekom djetetu ne može pomoći.

Najnovije što smo saznali o malenoj Eni sa početka priče je da Eni više nema!

„Eni više nije sa nama. Izgubila je bitku i sada je na nekom boljem mjestu među anđelima. Hvala svima koji su molili, vibrali i mislili. Više od ovoga vam sada ne mogu reći. Možda mama smogne snage jednog dana napisati više. Molim Vas ne postavljajte pitanja na koja vam ne mogu dati odgovor. Hvala svima.“

Tragedija koja se je dogodila mora nas sve osvijestiti da je dijabetes opaka, podmukla i tiha bolest.

Ma koliko se svi mi trudili, koliko vas sve molili da se uključite u rad dijabetičkih udruga kao što je Mellitus Rijeka, malen broj ljudi se stvarno uključi i radi tamo.

U udrugama se nalaze ljudi s istim problemima kao i vi, ti ljudi mogu pomoći!
Glavni cilj je da se ljudi upoznaju, da razmjenjuju iskustva, da se povežu.

Molim Vas uključite se!
Razmijenite brojeve telefona, propitujte se kada vas nešto muči, uključite se u rad grupe na Facebooku Roditelji mladih dijabetičara, gdje gotovo 24 sata dnevno nekoga ima tko će dati savjet, reći koga da se kontaktira, ili jednostavno biti ovdje da se ispušete.

Ne želim više nikada čuti ovakvu vijest kao danas!
NIKADA VIŠE!!!

Antun Paulin, 23.10.2015.

Vjerujem da svaki prosječan roditelj ove zemlje može u 5 minuta pronaći barem nekoliko razloga zašto djecu ne treba voditi u planine. Najčešće se čuju razlozi tipa
· “pa tko će ih sve spremiti”
· “zaprljat će se”
· “tamo ne idem ni ja, zašto bi onda oni”
· “a što ako se zaigraju i izgube” …

Pokoji put se može čuti i pokoji originalniji
·”a što ako ih uhvati medvjed?”
· “mogli bi se uznojiti, a na planini je svježe pa će se razboliti”
· “preko tjedna ih izmori škola pa zašto onda da se još umaraju i za vikend”
· “nitko od njihovih prijatelja ne ide na planinarenje pa će im biti dosadno”

I što da im ja, kao osvjedočeni ljubitelj planina i otac dvoje djece koje od malena vodim na planinarske izlete kažem? Da ih pobijam dokazima o koristi gibanja i rekreacije na svježem zraku, pričam o prirodnim ljepotama i zanimljivostima za djecu koje priroda krije ili pak prepričavam dječje igre, zgode i nezgode kojima sam prisustvovao? Ni jedno ni drugo ni treće mi se ne čini osobito efikasnim … uostalom, to je njihov izbor, a naš je izbor takav da idemo u prirodu i planine što je češće moguće, i to na veselje kako nas roditelja, tako i njih, djece. A ono što bih im najradije rekao, a što uvijek sačuvam za sebe, je slijedeće:

Uživao sam gledati prve korake sina i kćeri na planinarskim stazama, njihovo penjanje po klupama planinarskih domova i kotrljanje po madracima planinarskih spavaonica. Bio sam ganut kad sam ih gledao kako spokojno spavaju u planinarskoj nosiljci. Zabavljao sam se gledajući ih kako su skupljali grančice po stazama i bacali kamenčiće u potoke. Veselio sam se gledavši sina kako uživa skupljajući drva za logorsku vatru i kćer kako objema rukama bere borovnice. Bio sam ponosan gledavši sina kako sam nosi svoj ruksak i upisuje izlete u svoj planinarski dnevnik i kako se igra istraživača tražeći usku stazicu kroz šumu. Bio sam ponosan i kad su osvojili svoj prvi velebitski i svoj prvi alpski vrh. … A bit ću ponosan i kad krenu na Medvednicu na svoj prvi izlet sa prijateljima iz razreda, kada pozovu svoje prijatelje s faksa na izlet u Gorski Kotar i kad sa curom/dečkom krenu ruku pod ruku na romatičan izlet u neko osamljeno planinarsko sklonište … a ponajviše kad u svom prvom članku za neznamnijakoje godište «Hrvatskog planinara» napišu kako su ponosni na svog oca i svoju majku koji su im pokazali ljepote prirode i planina i pomogli im pri prvim koracima na planinarskim stazama.»

No, pustimo sad na stranu razloge «za» i «protiv», već samim tim što čitate ovaj časopis pretpostavljam da ste barem donekle zainteresirani za ovu temu i da vas više zanima odgovor na pitanje «kako?» nego «zašto?». Činjenica je da su kod nas djeca na planinarskim stazama zaista rijetkost, pogotovo na planinama podalje od glavnih gradskih centara, dok je planinarenje s djecom u nekim drugim zemljama (npr. Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka …) dio kulturne tradicije i više pravilo nego iznimka. Dobar primjer za to je Slovenija u kojoj djeca školske dobi redovno odlaze na barem jedno višednevno (obično čak cjelotjedno) planinarenje tokom školske godine, a ta akcija se naziva «škola u prirodi» («šola v naravi») i prilikom koje djeca stječu praktična znanja vezana uz prirodu, boravak u njoj, a i jednostavno se druže na svježem zraku i bez utjecaja televizije, videa, kompjutora i sličnih sprava koje su postale (prevelik) dio svakodnevice.

Dakle, kako planinariti sa djecom? Na osnovi svojih iskustava sa više od 60 izleta sa svojom i tuđom djecom došao sam do nekih zaključaka koje ću vam sad pokušati prenijeti u što jednostavnijoj formi.
Praktični savjeti

Na početku ću navesti pet, po meni najvažnijih, zaista zlatnih pravila!

 1. Planirajte, ali ne pretjerujte
Ovo je sigurno najvažnije pravilo! Dobro razradite cijeli izlet i pritom ne pretjerujte – radije odvojite više vremena za odmor, a izlete sa 5-6 sati hoda, puno uspona i silazaka i sličnim ostavite za neko drugo društvo. Na ovoj točki jako često posrnu i najiskusniji planinari (pa i ja, priznajem), jer su želje često veće od mogućnosti, a dječja snaga i veselje ipak imaju granica i kad se one prekorače tad djeca postanu nervozna i sam izlet više nije veselje ni roditeljima ni djeci. Isto tako, radije isplanirajte malo duži izlet, pa po nekoj zanimljivoj stazi (recimo uz potok ili uz pentranje po stijenama), nego kraći po nekoj dosadnoj (npr. po šumskoj cesti), djeci će biti zanimljivije.

2. Povedite i njihove prijatelje
Ako je moguće povedite i njihove prijatelje, najbolje vršnjake. Ovaj pristup čini čuda – dijete, koje inače hodajući samo sa roditeljima beskrajno cendra i ništa mu se ne da, često se u društvu sa prijateljima pretvori u beskonačnog entuzijasta za hodanje, trčanje i zabavu.

3. Pripremite sebe na ono što vas čeka
Nervozu i žurbu ostavite kod kuće, ovdje vam sigurno neće pomoći. Ako je izlet dobro isplaniran, tada neće biti velikog razloga za žurbu (iznimka mogu biti, naravno, posebne okolnosti, bolesti itd), a vi ćete imati puno podataka o odredištu izleta, znat ćete poneku zanimljivu pričicu ili neobičan podatak, znat ćete gdje se nalazi neka zanimljivost koja bi djecu mogla zanimati, stijena s pogledom, mala špilja ili možda potok sa lijepim mjestom gdje ćete moći zapaliti vatru ili trgovina sa sladoledom negdje pri kraju izleta. Nije loše pripremiti i pokoju igru ili možda igračku iznenađenja … ili samo baterijsku lampu za razgledavanje neuređene špilje ili šibice za paljenje vatre. Mi ćemo možda lako preboljeti preskakanje najavljenog roštilja, no djeca vam to neće moći oprostiti tako lako!

4. Pripremite i njih na ono što vas čeka
Još kod kuće im nabrojite zanimljivosti izleta i tad će sigurno još radije krenuti na sam izlet i čekati ga sa iščekivanjem. Isto tako, diskretno spomenite manje ugodne strane izleta – strme uspone, dosadne dijelove puta itd. – ali i spomenite što ih zanimljivo čeka nakon njih, od ručka do nekog vodopada ili omiljene igračke.

5. Ponesite sve što vam treba i još ponešto
Izleti sa djecom nisu baš najbolji trenuci za ispitivanje optimizacije opreme za izlet. Obavezno ponesite slijedeće:
· Hrana i piće – dovoljna količina hrane i pića je samorazumljiva, no treba ju nositi čak i kada planiramo pauzu u nekom domu – ne jednom smo naišli na zatvorena vrata obično otvorenog doma, pokvareni štednjak ili pak samo red za hranu od 30 ljudi, a naši potomci plaču za ručkom.
· Rezervna odjeća – ona je isto obavezna: dijete se nekad samo malo zablati, no ponekad padne i u potok ili samo prevrne po sebi čašu vode ili tanjur juhe, a manja djeca se ponekad i popiške ili pokakaju u gaće – a za sve to treba biti spreman. Nije loše razmisliti i o rezervnoj obući, pogotovo za blata ili snijega. Isto tako, ne zaboravite rezervne pelene za malu djecu.
· Lijekovi – dobro je imati najosnovnije lijekove – hansaplast, zavoj, nešto za liječenje udaraca, probavnih problema i temperature.
· Igračke – nemojte ih nositi na vreće, ali pokoja omiljena igračka ili knjiga čuda stvara, pogotovo kod manje djece! Veći će se pak dobro zabaviti za vrijeme vožnje do ili od odredišta uz neki strip, knjigu ili sa blokom za crtanje i pisanje.
· Šeširić i kapa protiv sunca, krema s velikim faktorima – mi odrasli na to često zaboravljamo, no dječja koža je nježnija od naše i zato ju trebamo dobro zaštititi. Izbjegavajte planinarenje s vrlo malom djecom po visokim planinama ili sredinom dana, pogotovo ljeti ili za sunčanih sniježnih dana kad je sunčevo zračenje najjače.
Nakon svega ovoga otvaraju se neka nova pitanja. Na primjer, što sa djecom koja još ne hodaju? Koliko dugo mogu hodati veća djeca?

Najmanju djecu (do cca 1 godine starosti) najbolje je nositi u marami. Ona osigurava pravilno držanje djeteta i u prvih 6 mjeseci kad ono još ne može držati samo svoju glavicu, a osigurava majčinu (ili očevu) blizinu i toplinu. (više podataka o maramama za nošenje djece možete naći na internet stranicama udruge Roda, «RODitelji u Akciji», www.roda.hr ) Dječje nosilice sprijeda, tzv. klokanice, nisu osobito praktične ni udobne za nošenje ni roditeljima ni djeci pa ih je bolje izbjegavati.
Za veću djecu (od cca 1 godine nadalje) su pak najbolji ruksaci u kojiam se dijete nosi na leđima – udobni su, dijete u njima može i jesti, odspavati, gledati okolicu … jedina im je mana da su djeca u njima dosta visoko pa ih može zakačiti poneka grana ili pak stijena u pećini pa o tome mora razmišljati onaj tko nosi dijete.
Active ImageDijete od oko 3 godine starosti je već spremno za samostalan hod i zahtijeva tek pokoje kraće nošenje npr. potkraj izleta. Izlet od recimo sat hoda (mjereno za odrasle) je sasvim moguć, naravno, uz pauze, a za orijentaciju možemo uzeti da će taj izlet trajati dvostruko duže negoli što je naznačeno za odrasle osobe.

Dijete od 5-6 godina je već sposobno i za duže izlete, 4 sata hoda su potpuno izvediva u jednom danu, a vrijeme hoda za odrasle osobe potrebno je povećati samo za 20-tak posto.

Što se tiče nosilica, odnosno ruksaka za nošenje djece – njih se može naći u specijaliziranim trgovinama dječje i sportske opreme, iako izbor obično nije velik. Nekada neki model naiđe i u velike hipermarkete, no tad je riječ o proizvodima upitne kvalitete odnosno praktičnosti – naša nosilica eto traje već 6 godina i još je potpuno funkcionalna (ako već nije lijepa kao prvog dana). Nekakvo generalno pravilo ovog trenutka je da su modeli sa cijenom počevši od 600-700 kuna obično solidni, dok su oni jeftiniji slabije kvalitete ili upotrebljivosti. I, nikako ne zaboravite – nemojte ostavljati dijete da sjedi u nosilici spuštenoj na zemlju bez nadzora! Koliko god nosilica bila stabilna, dijete ju može prevrnuti i mogućnost ozljede kod pada nije mala.

A sad slijedi malo ljepša tema: što je to što je djeci zanimljivo u planinama? Evo samo kratkog izbora!

· Logorska vatra – ovo je vječni favorit skoro svih, od skupljanja granja za vatru, samog paljenja, pečenja jegera na štapu … što manje sofisticirano, tim bolje!
· Igre uz i u vodi – puštanje brodića, pravljenje brane, gackanje po vodi (ako nije prehladna) …
· Livade – od nogometa do frizbija, badmintona …
· Vrhovi – pogledi na okolicu, žigosanje planinarskih dnevnika, pregledavanje upisnih bilježnica …
· Priče – svako brdo, svako selo, svaki vrh … ima neku svoju priču, povijesnu zanimljivost, razlog zašto je nazvano ovako ili onako – ispričajmo im, to ih zanima!
· Planinarski domovi – razgovori sa domarima, starinske peći i razne alatke, cijepanje drva i loženje vatre, spavanje na madracima i u vreći za spavanje …
· Prijevoz – u današnje doba kad prevladava auto vožnja vlakom ili autobusom je prava avantura, a još više ako se vozi npr. žičarom ili možda čak nekom brdskom željeznicom, skelom …
· Vlastita odgovornost – vole sami pakirati svoj ruksak (i nositi ga!), imati svoju čuturicu, planinarski dnevnik, vreću za spavanje …

A kakvi su mogući problemi?

· Umor i dosada – s tim problemom se suočavamo gotovo na svakom izletu u ovom ili onom dijelu, a glavni razlog je ipak više dosada nego umor. Tada treba biti maštovit i krenuti sa pričama ili igrom (nešto tipa kalodont ili asocijacije je odlično!) i skrenuti pozornost na zanimljivije teme.
· Bolesti – na sreću, to se ipak rijetko dešava … no, zato i nosimo sa sobom osnovnu apoteku.
· Hrana – najlakše je malim bebicama koje majka može podojiti vani svugdje, pa čak i zimi (osim ako baš nije jako hladno i vjetrovito). Veći pak postaju često izbirljivi pa im ne paše juha iz doma, jer nije kao u vrtiću ili je kruh prestar ili bi samo jeli čokoladu … no kad dođe kriza tad sve jedu!
· Pad u blato, potok i slično – zbog toga nosimo rezervnu odjeću i ponekad i obuću!
· Presvlačenje pelena – nije ugodno po hladnoći, a u planinarskim domovima je ponekad gužva … no, obično se ipak nađe negdje neko mjesto, bilo na klupi u kuhinji, pred domom u zavjetrini, na madracu spavaonice …

I kad sve ovo savladate, sve napravite kao što je preporučeno, doživite nekoliko lijepih i idiličnih te nekoliko nervoznih trenutaka, i kad je već sam izlet za vama i na kraju dana se polako vozite kući, djeca opijena umorom i svježim zrakom spavaju, a roditelji osjećaju ugodan umor u mišićima i potiho pričaju … zapitajte se da li je vrijedilo!
Vjerujem da već znate odgovor!

Opaska: Autor samostalno planinari već 20 godina, a posljednjih 6 godina organizira i međunarorodne višednevne planinarske susrete u Hrvatskoj i Sloveniji na koje dolazi u prosjeku po 30-tak sudionika od kojih obično četvrtina budu djeca raznih uzrasta. Otac je 6-godišnjeg sina Vedrana i 2-godišnje kćeri Zrinke. U njihovim je planinarskim dnevnicima zapisano da je Vedran bio u proteklih 6 godina na 62 izleta (47 u Hrvatskoj, 11 u Sloveniji, 2 u Austriji i 1 u Češkoj), na Velebitu je već bio 4 puta, u Alpama dvaput, najviši osvojeni vrh mu je Tolsti vrh u Kamniškim Alpama sa 1715 metara, do kompletiranja Samoborskog planinarskog puta su mu ostale još tri kontrolne točke, a Planinarskog puta Medvednicom još samo dvije. Zrinka je u svoje dvije godine već bila na 27 izleta (isprva u marami, a kasnije u ruksaku), na prvom kao bebica sa samo dva i pol mjeseca i to za Novu Godinu 2005 na Medvednici.

Proteklih tjedana sam za casopis “Hrvatski planinar, glasnik Hrvatskog planinarskog saveza sa skoro pa 100-godisnjom tradicijom (vidi http://www.plsavez.hr/hr/Hrvatski_planinar?action=show&redirect=HP), pisao clanak sa temom “Djeca i planinarstvo”. Urednik casopisa je prihvatio clanak i bit ce objavljen u jednom od slijedecih brojeva, mozda ce cak biti napravljen tematski broj sa tom temom kao udarnom.

Obzirom da i na ovom forumu ima obitelji koje se bave planinarstvom, a i onih koji o tome zasad samo razmisljaju mozda ce vam biti zanimljivo procitati taj clanak pa ga objavljujem i ovdje (nakon malo uvoda slijede i sasvim prakticni savjeti!)

Vanja Radovanović

Zahvaljujem Vanji na dozvoli za objavom ovoga članka u cjelosti.

Dječji odgovori o mami:

Kakva je tvoja mama bila kao djevojčica?

1. Moja mama je uvijek bila moja mama i ništa drugo.
2. Ne znam, jer nisam bila tamo, ali rekla bih da je bila prava šefovica.
3. Rekli su da je nekada bila jako dobra.

Što je mama morala znati o tati prije nego što su se vjenčali?
1. Njegovo prezime.
2. Morala je znati njegovu prošlost. Kao, je li lopov? Jel se napije od piva?
3. Koliko zaradi plaću? Jel se drogira i da li hoće da joj pomogne u kućnim poslovima ?

Zašto se tvoja mama udala za tvoga tatu ?
1. Moj tata kuha najbolje špagete na svijetu. A mama voli jesti špagete.
2. Postala je prestara da bi uradila bilo što drugo s njim.
3. Moja baka kaže da tada mama nije imala kapu za razmišljanje na glavi.

Ko je šef u tvojoj kući ?
1. Mama ne želi biti šef, ali mora, jer tata je tako blesav.
2. Mama. Možeš to zaključiti po inspekciji sobe. Ona vidi stvari ispod kreveta.
3. Mislim da je mama, ali samo zato što ona mora uraditi puno toga više nego tata.

Koja je razlika između mame i tate ?
1. Mame rade i na poslu i kod kuće, a tate rade samo na poslu.
2. Mame znaju kako da razgovaraju sa učiteljicom, a da je ne isprepadaju.
3. Tate su visoki i jaki, ali mame imaju pravu snagu, jer nju moraš pitati ako želiš prespavati kod prijateljice
4. Mame imaju magiju, one čine da se osjećaš bolje bez ljekova.

Što tvoja mama radi u slobodno vreme ?
1. Mame nemaju slobodno vrijeme.
2. Kad to čuje, onda plaća račune cio dan.

Kad bi mogli promijeniti jednu stvar na svojoj mami, što bi to bilo?
1. Ima neku čudnu ideju da stalno trebam spremati svoju sobu. Riješio bih se toga.
2. Učinila bih moju mamu pametnijom. Tada bi znala da je sve skrivila moja seka, a ne ja.
3. Voljela bih da se riješi onih nevidljivih očiju za koje kaže da ih ima na leđima!

Pravobraniteljica za djecu, doc. dr. sc. Ivana Milas Klarić ponukana HAK-ovim testovima postavila je važna pitanja o sigurnosti prijevoza naših najmlađih

Testovi dječjih autosjedalice HAK-a i europskih autoklubova poslužili su pravobraniteljici za djecu, doc. dr. sc. Ivani Milas Klarić da postavi važna pitanja o sigurnosti prijevoza naših najmlađih. Naime, u dva prošlogodišnja testa mnoge sjedalice zabilježile su loš rezultat, a posebno su se u drugom testu mnoge sjedalice pokazale prilično lošima.

Podsjetimo,krajem 2014. godine testirali smo uglavnom jeftinije autosjedalice. u pismu koje je uputila Ministarstvu gospodarstva dječja pravobraniteljica citira upravo članak iz revije HAK: “Ovogodišnje će testiranje ući u povijest kao jedno od onih s prosječno najlošijim rezultatima. od 11 proizvoda namijenjenih različitim grupama težine, više od polovice nije zadovoljilo. Čak šest dječjih auto sjedalica palo je na testu i dobilo neprolaznu ocjenu, a tragično je što je čak pet od šest proizvoda s čistom jedinicom neprolaznu ocjenu zaradilo zbog nedovoljne sigurnosti.

Doista poražavajući podatak jer dječja sjedalica,  koliko god bila jeftina, trebala bi služiti za zaštitu mališana, no dobiveni  rezultati u praksi to demantiraju”. Pravobraniteljica naglašava da, od informacija koje dobiva od roditelja, ovi testovi služe kao važan savjetodavan alat. Također, iz njena je ureda stigla preporuka da bi se s tržišta trebale ukloniti one sjedalice koje predstavljaju rizik za zdravlje i sigurnost potrošača – djece.
Pravobraniteljica Ministarstvu gospodarstva preporučuje poduzimanje mjera iz njihove nadležnosti za zaštitu
djece. Dopis je uputila na znanje MUP-u, HAK-u i Državnom zavodu za mjeriteljstvo. I ovaj dopis pravobraniteljice za
djecu, doc. dr. sc. Ivane Milas Klarić pokazuje koliko su vrijedni naši testovi dječjih autosjedalica i koliko su važne naše preporuke.

Preneseno iz revije HAK,01/02.2015