1991. godina bila je u najmanju ruku kaotična. Uz domovinski rat u Hrvatskoj, bilo je potrebno i pobrinuti se za humanitarnu pomoć za nastradale, raseljene i prognane sunarodnjake. Angažman Saveza bio je velik. Od donacija hrane i potrepština dijabetičkih, tako i povećavanje svjesnosti o dijabetesu.

Kao jedna od mojih primarnih aktivnosti bilo je otvaranje informatičkog identiteta saveza.
Kako je “prepucavanje” s Carnetom tada bilo na nezavidnoj razini, uz ispunjavanje 4 papira, pa ovjere, pa osobnog nošenja i moljenja da se prihvati ime domene, napokon sam izganjao domenu diabetes.hr. Naravno najveca borba je bila zato sto diabetes nema J. Naime po hrvatskom je diJabetes.hr, međutim uspjeli smo ih uvjeriti da cijeli svijet razumije diabetes, pošto je to ime bolesti, a i latinski naziv diabetes mellitus nam je u tome pomogao. Pošto je internet bio tek u začecima tada, i tek je bio početak html jezika za web programiranje, Kristijan i ja smo isprogramirali prvu web stranicu Saveza. I od tada do danas ova domena je aktivna i koristi se u svakodnevnom radu.

Kako smo se tada već znali sa edukativno-rekreacijskih ljetovanja djece s šećernom bolešću, Ivana i ja poceli smo gutatu strane časopise o dijabetesu, poglavito Diabetes forcast, američkog saveza. Večinu tekstova, koji su nam se učinili primjenjivi u našem podneblju smo prevodili i objavljivali u našem časopisu, tada “Šećerna bolest i mi” (kasnije “IZVOR” te konačno “Dijabetes”).

Pod ruke nam je dospio i jedan tekst o kampovima za djecu i mlade. U tom broju je detaljno opisano što se sve radi u tim kampovima, kakava je koncepcija.

Na našu sreću nama najbliži stručno vođen kamp je bio u Austriji. Na našu spremnost da odemo u taj kamp i prenesemo znanje u naše kampove, Dr Ratimir Kovačević, tada dopredsjednik Saveza, odlučio nas je podržati. Bacili smo se na traženje sponzora. Nakon nekoliko mjeseci stalne komunikacije s Austrijskom udrugom i gospođom Waltraut Hupfel, došli smo do toga da smo uz minimalno učešće poslali dva naša predstavnika u kamp. Bili smo to Ivana i ja. Sponzore smo žicali sredstva za ovaj projekt i uspjeli smo. Jedan od onih koji su pristali bile su i Knjižare Ljevak.

Odlazak u takav kamp, a nakon sudjelovanja u našim kampovima, sasvim je novo iskustvo. Ovo je bio međunarodni kamp, i sudjelovali su iz Austrije, Njemačke, Danske, Švedske, Velike Britanije, Norveške,Egipta, Izraela, SAD-a, … i naravno Hrvatske.

Od toga da su sistemi rada sasvim drugačiji ( npr kod nas prilikom dolaska u kamp djeci su se oduzimali inzulini da ih se ne bi, iskreno ne znam što, tamo je sve, ali baš sve bilo na odgovornost sudionika.) Prema našim saznanjima nikada nije bilo nikakvih problema. Kamp je trajao 2 tjedna, i to u Altenmarktu 1 tjedan (par kilometara od Bisufshofen skakaonice) i tjedan dana u glavnom gradu Beču. Iskustva koja smo tamo stekli, pokušali smo prenjeti u HR, no nažalost u većini slučajeva smo bili bezuspješni.

Kako smo saznali da se na području Europe, mladi druže u zasebnim klubovima mladih, bez pretjeranog uplitanja odraslih članova, odlučeno je napraviti takvo nešto i u Zagrebu.

Ovom prilikom moram spomenuti Prim.sc.mr. Manju Prašek. Bez nje klub nikada ne bi bio realiziran.
Ukratko, nakon pripreme održan je prvi sastanak “Zagrebačkih slatkih”. Nakon uvodnog druženja, dogovorili smo se termine sastanka, Prim Prašek nam je čak dala ključ od predavaone u Vuk Vrhovcu, kako bi se mogli sastajati kada god nam odgovara. Nakon drugog-trećeg sastanka došli smo do toga da smo poželjeli imati neko naše glasilo. I tako smo tiskali prvo izdanje.

Nastaviti će se…

Ma koliko se trudili smanjiti birokraciju i izaci poduzetnicima u susret, nazalost niti država, niti institucije ne pomažu poduzetniku da otvori legalni bussines.

Navesti ću točne iznose i za kome se isti moraju platiti.

Iznosi su još uvijek u kunama i to Hrvatskim.

Ovo je stanje nakon prvog dana s državom. U “minusu” sam samo 758,00 kuna.

A sutra je novi dan…

Kako troškovi budu rasli, i tablicu ću upotpunjavati.

Danas je jedan tužan dan…

Nedavno smo dobili obavijest o jednom malom biću koje je u jako lošem zdravstvenom stanju.

„Drage moje slatke mame i tate ! Suze mi idu dok ovo pišem a nadala sam se da takve priče postoje samo u Americi. Trebaju mi sve vaše pozitivne vibre i molitve. Jedna je djevojčica u jako teškom stanju u komi. Dijabetičar je godinama i na pumpici godinama. Šta se točno desilo neznamo ali pala je u tešku ketoacidozu koja je uzrokovala i nateknuće mozga pa je morala i na hitnu operaciju. Sada je u komi i nije dobro. Neću iznositi imena da zaštitimo privatnost obitelji kojoj sada nije lako i mole se i bore se.. ali molim vas svih skupa da vibrate, molite, mislite na malenu slatkicu, treba joj sva naša pozitivna energija. Može ona to !! Možemo mi to !!“

Kako smo se svi pribojavali i uvijek se pribojavamo najgorega, a opet nekako mislimo neće se to nama dogoditi.

Nažalost realnost dijabetesa je nešto što ne smijemo podcjenjivati. Dijabetes je glavni uzročnik smrti u svijetu, ne zbog samog dijabetesa, nego zbog posljedica koje ostavlja na organizam.
Čak i u našoj maloj Hrvatskoj računa se da ima nešto manje od 300.000 osoba koje imaju dijabetes u bilo kojem obliku. Tip1, Tip 2, LADA, trudnički dijabetes, sve to nas dovodi do toga da je, nažalost, istina da je dijabetes vodeći uzročnik smrti u svijetu.

Veliki broj ljudi nažalost iako imaju dijabetes, to ne znaju.

Jednom sam čuo od mislim svoje doktorice, da je problem u dijabetesu taj što ne boli. Tada nisam shvaćao o čemu ona priča, no kasnije sam shvatio.
Istina je da dijabetes ne boli, već podmuklo radi u tišini. I tu je problem. Kada vas boli zub, trpiti ćete to nekoliko dana, a na kraju ćete potražiti stručnu pomoć od zubara. Da me boli kada mi je šećer preko 10 mmol/l, siguran sam da bi mi i regulacija bila puno bolja, no eto nije…

Zašto je to još bitno? Zato što 50% osoba koje boluju od dijabetesa to ne znaju.

“Lako” nama koji imamo TIP 1. Računica je jednostavna. Tijelo ne proizvodi inzulin, GUK raste i svi simptomi su tu. Za dan-dva već ste toliko izmučeni od toga da je neminovno da ćete potražiti liječničku pomoć. Dobiti ćete terapiju, smjernice i ma koliko komplicirano zvučalo biti ćete – dobro.

TIP 2 je problem. TIP 2 je kada je tijelo ne prihvaća tj ne iskorištava svoj inzulin na adekvatan način. Taj postupak se javlja u relativno dugom periodu, te se mi navikavamo na lagano povišen GUK, te početne simptome počinjemo zanemarivati. Nažalost ljudi se jave liječniku tek kada primijete neke druge simptome, a koji su uzrokovani neliječenim dijabetesom kao što su oslabljen vid, bubrežne bolesti, rane po nogama, da ne nabrajam dalje. Dakle ljudi se javljaju kada su već prisutne komplikacije šećerne bolesti. A takvih je svaki dan sve više.

Dječji dijabetes zaslužuje temu za sebe, ali nužno spada i ovdje.

Djeca dijabetes mogu dobiti bilo kada. Ima onih koji se rode s dijabetesom, ima onih koji ga dobiju s par mjeseci, par godina, jedno desetljeće. Nema pravila.

Roditeljima je to svakodnevna bitka. Mjeri GUK s nedovoljnim brojem trakica, daj terapiju s nedovoljnim brojem inzulinskih pumpi, pripremaj hranu po zdravom načinu, pazi na školu, na prve ljubavi, na pubertet, na …sve.

Većina nas ima neku viziju kako je to biti roditelj, a na sreću manji broj zna kako je to biti roditelj djeteta s dijabetesom.

Osobno sam dobio dijabetes sa 7 godina. Za sada se držim. Ne savršeno, ali ok – po mojem mišljenju…

Izrazito me žalosti kada se nekom djetetu ne može pomoći.

Najnovije što smo saznali o malenoj Eni sa početka priče je da Eni više nema!

„Eni više nije sa nama. Izgubila je bitku i sada je na nekom boljem mjestu među anđelima. Hvala svima koji su molili, vibrali i mislili. Više od ovoga vam sada ne mogu reći. Možda mama smogne snage jednog dana napisati više. Molim Vas ne postavljajte pitanja na koja vam ne mogu dati odgovor. Hvala svima.“

Tragedija koja se je dogodila mora nas sve osvijestiti da je dijabetes opaka, podmukla i tiha bolest.

Ma koliko se svi mi trudili, koliko vas sve molili da se uključite u rad dijabetičkih udruga kao što je Mellitus Rijeka, malen broj ljudi se stvarno uključi i radi tamo.

U udrugama se nalaze ljudi s istim problemima kao i vi, ti ljudi mogu pomoći!
Glavni cilj je da se ljudi upoznaju, da razmjenjuju iskustva, da se povežu.

Molim Vas uključite se!
Razmijenite brojeve telefona, propitujte se kada vas nešto muči, uključite se u rad grupe na Facebooku Roditelji mladih dijabetičara, gdje gotovo 24 sata dnevno nekoga ima tko će dati savjet, reći koga da se kontaktira, ili jednostavno biti ovdje da se ispušete.

Ne želim više nikada čuti ovakvu vijest kao danas!
NIKADA VIŠE!!!

Antun Paulin, 23.10.2015.

Aerodromska policija u splitskoj zračnoj luci prošlog je tjedna od pilota koji je slijetao u sumrak doznala da je bio zasljepljen laserom što je, uz prijavu sa zagrebačkog aerodroma, drugi takav događaj ove godine, a unatoč propisanoj kazni i do 15.000 kuna sličnih se prekršaja u Hrvatskoj godišnje dogodi nekoliko desetaka i već postaju gotovo redovna pojava u turističkoj sezoni.

U prošloj godini Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu prijavljeno je ukupno 26 događaja ugrožavanja sigurnosti zrakoplova laserom od čega ih se čak 24 dogodilo na području Hrvatske, a dva u inozemstvu. Tu se radi o dva hrvatska zrakoplova, jednom u kojem je pilot bio zaslijepljen laserom u Tel Avivu, a drugi u Bruxellesu.

“Ometanje pilota zrakoplova u fazi slijetanja i prilaska zračnoj luci je potencijalno opasna radnja budući da može imati utjecaj na sigurnost letenja, znači na radnje koje pilot priprema i radi u završnici. To nije igra, niti zabava, kao ni ispitivanje mogućnosti igračaka, lasera ili bilo kakvih svjetlosnih snopova kojima bi se vidjela mogućnost djelovanja na udaljenost nego to potencijalno može biti vrlo opasna radnja i imati svoje posljedice. Za tako nešto se snosi i određena odgovornost koja je sada zakonski regulirana kroz prekršajne odredbe”, upozorava Mate Melvan, voditelj službe prihvata i otpreme u Zračnoj luci Split dodajući kako posada aviona ima obvezu i dužnost prijaviti svako takvo ometanje laserom.
U Hrvatskoj se prošle godine pilote zasljepljivalo laserom na području Zagreba, Splita, Dubrovnika, Zadra, Osijeka, Fažane, Pule, Vira, Korčule te Hvara. Najviše događaja ugrožavanja sigurnosti zrakoplova laserom dogodilo se u kolovozu (31 posto) te u rujnu (27 posto), dok je učestalost po ostalim mjesecima – osam posto u studenom, po sedam posto u lipanju i srpnju te četiri posto u veljači, travnju, svibnju i listopadu.

U Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu za Hinu otkrivaju kako se najveći dio ugrožavanja sigurnosti zrakoplova laserom u 2014. dogodio u prilazu zračnim lukama (65 posto), 15 posto ih je bilo prilikom penjanja zrakoplova, 12 posto za vrijeme slijetanja te četiri posto na ruti. Unatoč brojkama koje dovoljno govore o ozbiljnosti pojave u Agenciji tvrde da u ni jednom od navedenih događaja nije bio ugrožen život putnika.

Ometanje pilota laserom u Hrvatskoj je postalo prekršaj tek izmjenama Zakona o zračnom prometu 2013. U tom zakonu stoji da u slučaju otkrivanja počinitelja policija podnosi obavijest o počinjenom prekršaju Ministarstvu prometa koje je potom nadležno za daljnje postupanje i prekršajno procesuiranje. Novčane kazne za takve prekršaje se kreću od 5000 do 15.000 kuna.

Da laseri nisu bezazleni pokazuje i primjer iz okolice Pule gdje je prije više od deset godina na jednom disco-klubu bio montiran laser koji je ubrzo skinut na zahtjev vojnog zapovjedništva jer je svojim zrakama ugrožavao zračni promet i slijetanje vojnih i civilnih aviona u Pulu.

Očito je kako je zasljepljivanje pilota laserima novi način ugrožavanja sigurnosti letenja s kojom se suočio čitav svijet. Tako su, primjerice, 2013. na letu iz Južne Koreje do San Francisca u SAD-u dvije osobe poginule, a 168 ih je ranjeno, kada je pilota aviokompanije Asiana Airlines na 150 metara iznad tla zasljepio laser. U nekim se zemljama stoga razmišlja i da se takvo nedjelo izjednači s terorističkim činom. (Hina)

Vjerujem da svaki prosječan roditelj ove zemlje može u 5 minuta pronaći barem nekoliko razloga zašto djecu ne treba voditi u planine. Najčešće se čuju razlozi tipa
· “pa tko će ih sve spremiti”
· “zaprljat će se”
· “tamo ne idem ni ja, zašto bi onda oni”
· “a što ako se zaigraju i izgube” …

Pokoji put se može čuti i pokoji originalniji
·”a što ako ih uhvati medvjed?”
· “mogli bi se uznojiti, a na planini je svježe pa će se razboliti”
· “preko tjedna ih izmori škola pa zašto onda da se još umaraju i za vikend”
· “nitko od njihovih prijatelja ne ide na planinarenje pa će im biti dosadno”

I što da im ja, kao osvjedočeni ljubitelj planina i otac dvoje djece koje od malena vodim na planinarske izlete kažem? Da ih pobijam dokazima o koristi gibanja i rekreacije na svježem zraku, pričam o prirodnim ljepotama i zanimljivostima za djecu koje priroda krije ili pak prepričavam dječje igre, zgode i nezgode kojima sam prisustvovao? Ni jedno ni drugo ni treće mi se ne čini osobito efikasnim … uostalom, to je njihov izbor, a naš je izbor takav da idemo u prirodu i planine što je češće moguće, i to na veselje kako nas roditelja, tako i njih, djece. A ono što bih im najradije rekao, a što uvijek sačuvam za sebe, je slijedeće:

Uživao sam gledati prve korake sina i kćeri na planinarskim stazama, njihovo penjanje po klupama planinarskih domova i kotrljanje po madracima planinarskih spavaonica. Bio sam ganut kad sam ih gledao kako spokojno spavaju u planinarskoj nosiljci. Zabavljao sam se gledajući ih kako su skupljali grančice po stazama i bacali kamenčiće u potoke. Veselio sam se gledavši sina kako uživa skupljajući drva za logorsku vatru i kćer kako objema rukama bere borovnice. Bio sam ponosan gledavši sina kako sam nosi svoj ruksak i upisuje izlete u svoj planinarski dnevnik i kako se igra istraživača tražeći usku stazicu kroz šumu. Bio sam ponosan i kad su osvojili svoj prvi velebitski i svoj prvi alpski vrh. … A bit ću ponosan i kad krenu na Medvednicu na svoj prvi izlet sa prijateljima iz razreda, kada pozovu svoje prijatelje s faksa na izlet u Gorski Kotar i kad sa curom/dečkom krenu ruku pod ruku na romatičan izlet u neko osamljeno planinarsko sklonište … a ponajviše kad u svom prvom članku za neznamnijakoje godište «Hrvatskog planinara» napišu kako su ponosni na svog oca i svoju majku koji su im pokazali ljepote prirode i planina i pomogli im pri prvim koracima na planinarskim stazama.»

No, pustimo sad na stranu razloge «za» i «protiv», već samim tim što čitate ovaj časopis pretpostavljam da ste barem donekle zainteresirani za ovu temu i da vas više zanima odgovor na pitanje «kako?» nego «zašto?». Činjenica je da su kod nas djeca na planinarskim stazama zaista rijetkost, pogotovo na planinama podalje od glavnih gradskih centara, dok je planinarenje s djecom u nekim drugim zemljama (npr. Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka …) dio kulturne tradicije i više pravilo nego iznimka. Dobar primjer za to je Slovenija u kojoj djeca školske dobi redovno odlaze na barem jedno višednevno (obično čak cjelotjedno) planinarenje tokom školske godine, a ta akcija se naziva «škola u prirodi» («šola v naravi») i prilikom koje djeca stječu praktična znanja vezana uz prirodu, boravak u njoj, a i jednostavno se druže na svježem zraku i bez utjecaja televizije, videa, kompjutora i sličnih sprava koje su postale (prevelik) dio svakodnevice.

Dakle, kako planinariti sa djecom? Na osnovi svojih iskustava sa više od 60 izleta sa svojom i tuđom djecom došao sam do nekih zaključaka koje ću vam sad pokušati prenijeti u što jednostavnijoj formi.
Praktični savjeti

Na početku ću navesti pet, po meni najvažnijih, zaista zlatnih pravila!

 1. Planirajte, ali ne pretjerujte
Ovo je sigurno najvažnije pravilo! Dobro razradite cijeli izlet i pritom ne pretjerujte – radije odvojite više vremena za odmor, a izlete sa 5-6 sati hoda, puno uspona i silazaka i sličnim ostavite za neko drugo društvo. Na ovoj točki jako često posrnu i najiskusniji planinari (pa i ja, priznajem), jer su želje često veće od mogućnosti, a dječja snaga i veselje ipak imaju granica i kad se one prekorače tad djeca postanu nervozna i sam izlet više nije veselje ni roditeljima ni djeci. Isto tako, radije isplanirajte malo duži izlet, pa po nekoj zanimljivoj stazi (recimo uz potok ili uz pentranje po stijenama), nego kraći po nekoj dosadnoj (npr. po šumskoj cesti), djeci će biti zanimljivije.

2. Povedite i njihove prijatelje
Ako je moguće povedite i njihove prijatelje, najbolje vršnjake. Ovaj pristup čini čuda – dijete, koje inače hodajući samo sa roditeljima beskrajno cendra i ništa mu se ne da, često se u društvu sa prijateljima pretvori u beskonačnog entuzijasta za hodanje, trčanje i zabavu.

3. Pripremite sebe na ono što vas čeka
Nervozu i žurbu ostavite kod kuće, ovdje vam sigurno neće pomoći. Ako je izlet dobro isplaniran, tada neće biti velikog razloga za žurbu (iznimka mogu biti, naravno, posebne okolnosti, bolesti itd), a vi ćete imati puno podataka o odredištu izleta, znat ćete poneku zanimljivu pričicu ili neobičan podatak, znat ćete gdje se nalazi neka zanimljivost koja bi djecu mogla zanimati, stijena s pogledom, mala špilja ili možda potok sa lijepim mjestom gdje ćete moći zapaliti vatru ili trgovina sa sladoledom negdje pri kraju izleta. Nije loše pripremiti i pokoju igru ili možda igračku iznenađenja … ili samo baterijsku lampu za razgledavanje neuređene špilje ili šibice za paljenje vatre. Mi ćemo možda lako preboljeti preskakanje najavljenog roštilja, no djeca vam to neće moći oprostiti tako lako!

4. Pripremite i njih na ono što vas čeka
Još kod kuće im nabrojite zanimljivosti izleta i tad će sigurno još radije krenuti na sam izlet i čekati ga sa iščekivanjem. Isto tako, diskretno spomenite manje ugodne strane izleta – strme uspone, dosadne dijelove puta itd. – ali i spomenite što ih zanimljivo čeka nakon njih, od ručka do nekog vodopada ili omiljene igračke.

5. Ponesite sve što vam treba i još ponešto
Izleti sa djecom nisu baš najbolji trenuci za ispitivanje optimizacije opreme za izlet. Obavezno ponesite slijedeće:
· Hrana i piće – dovoljna količina hrane i pića je samorazumljiva, no treba ju nositi čak i kada planiramo pauzu u nekom domu – ne jednom smo naišli na zatvorena vrata obično otvorenog doma, pokvareni štednjak ili pak samo red za hranu od 30 ljudi, a naši potomci plaču za ručkom.
· Rezervna odjeća – ona je isto obavezna: dijete se nekad samo malo zablati, no ponekad padne i u potok ili samo prevrne po sebi čašu vode ili tanjur juhe, a manja djeca se ponekad i popiške ili pokakaju u gaće – a za sve to treba biti spreman. Nije loše razmisliti i o rezervnoj obući, pogotovo za blata ili snijega. Isto tako, ne zaboravite rezervne pelene za malu djecu.
· Lijekovi – dobro je imati najosnovnije lijekove – hansaplast, zavoj, nešto za liječenje udaraca, probavnih problema i temperature.
· Igračke – nemojte ih nositi na vreće, ali pokoja omiljena igračka ili knjiga čuda stvara, pogotovo kod manje djece! Veći će se pak dobro zabaviti za vrijeme vožnje do ili od odredišta uz neki strip, knjigu ili sa blokom za crtanje i pisanje.
· Šeširić i kapa protiv sunca, krema s velikim faktorima – mi odrasli na to često zaboravljamo, no dječja koža je nježnija od naše i zato ju trebamo dobro zaštititi. Izbjegavajte planinarenje s vrlo malom djecom po visokim planinama ili sredinom dana, pogotovo ljeti ili za sunčanih sniježnih dana kad je sunčevo zračenje najjače.
Nakon svega ovoga otvaraju se neka nova pitanja. Na primjer, što sa djecom koja još ne hodaju? Koliko dugo mogu hodati veća djeca?

Najmanju djecu (do cca 1 godine starosti) najbolje je nositi u marami. Ona osigurava pravilno držanje djeteta i u prvih 6 mjeseci kad ono još ne može držati samo svoju glavicu, a osigurava majčinu (ili očevu) blizinu i toplinu. (više podataka o maramama za nošenje djece možete naći na internet stranicama udruge Roda, «RODitelji u Akciji», www.roda.hr ) Dječje nosilice sprijeda, tzv. klokanice, nisu osobito praktične ni udobne za nošenje ni roditeljima ni djeci pa ih je bolje izbjegavati.
Za veću djecu (od cca 1 godine nadalje) su pak najbolji ruksaci u kojiam se dijete nosi na leđima – udobni su, dijete u njima može i jesti, odspavati, gledati okolicu … jedina im je mana da su djeca u njima dosta visoko pa ih može zakačiti poneka grana ili pak stijena u pećini pa o tome mora razmišljati onaj tko nosi dijete.
Active ImageDijete od oko 3 godine starosti je već spremno za samostalan hod i zahtijeva tek pokoje kraće nošenje npr. potkraj izleta. Izlet od recimo sat hoda (mjereno za odrasle) je sasvim moguć, naravno, uz pauze, a za orijentaciju možemo uzeti da će taj izlet trajati dvostruko duže negoli što je naznačeno za odrasle osobe.

Dijete od 5-6 godina je već sposobno i za duže izlete, 4 sata hoda su potpuno izvediva u jednom danu, a vrijeme hoda za odrasle osobe potrebno je povećati samo za 20-tak posto.

Što se tiče nosilica, odnosno ruksaka za nošenje djece – njih se može naći u specijaliziranim trgovinama dječje i sportske opreme, iako izbor obično nije velik. Nekada neki model naiđe i u velike hipermarkete, no tad je riječ o proizvodima upitne kvalitete odnosno praktičnosti – naša nosilica eto traje već 6 godina i još je potpuno funkcionalna (ako već nije lijepa kao prvog dana). Nekakvo generalno pravilo ovog trenutka je da su modeli sa cijenom počevši od 600-700 kuna obično solidni, dok su oni jeftiniji slabije kvalitete ili upotrebljivosti. I, nikako ne zaboravite – nemojte ostavljati dijete da sjedi u nosilici spuštenoj na zemlju bez nadzora! Koliko god nosilica bila stabilna, dijete ju može prevrnuti i mogućnost ozljede kod pada nije mala.

A sad slijedi malo ljepša tema: što je to što je djeci zanimljivo u planinama? Evo samo kratkog izbora!

· Logorska vatra – ovo je vječni favorit skoro svih, od skupljanja granja za vatru, samog paljenja, pečenja jegera na štapu … što manje sofisticirano, tim bolje!
· Igre uz i u vodi – puštanje brodića, pravljenje brane, gackanje po vodi (ako nije prehladna) …
· Livade – od nogometa do frizbija, badmintona …
· Vrhovi – pogledi na okolicu, žigosanje planinarskih dnevnika, pregledavanje upisnih bilježnica …
· Priče – svako brdo, svako selo, svaki vrh … ima neku svoju priču, povijesnu zanimljivost, razlog zašto je nazvano ovako ili onako – ispričajmo im, to ih zanima!
· Planinarski domovi – razgovori sa domarima, starinske peći i razne alatke, cijepanje drva i loženje vatre, spavanje na madracima i u vreći za spavanje …
· Prijevoz – u današnje doba kad prevladava auto vožnja vlakom ili autobusom je prava avantura, a još više ako se vozi npr. žičarom ili možda čak nekom brdskom željeznicom, skelom …
· Vlastita odgovornost – vole sami pakirati svoj ruksak (i nositi ga!), imati svoju čuturicu, planinarski dnevnik, vreću za spavanje …

A kakvi su mogući problemi?

· Umor i dosada – s tim problemom se suočavamo gotovo na svakom izletu u ovom ili onom dijelu, a glavni razlog je ipak više dosada nego umor. Tada treba biti maštovit i krenuti sa pričama ili igrom (nešto tipa kalodont ili asocijacije je odlično!) i skrenuti pozornost na zanimljivije teme.
· Bolesti – na sreću, to se ipak rijetko dešava … no, zato i nosimo sa sobom osnovnu apoteku.
· Hrana – najlakše je malim bebicama koje majka može podojiti vani svugdje, pa čak i zimi (osim ako baš nije jako hladno i vjetrovito). Veći pak postaju često izbirljivi pa im ne paše juha iz doma, jer nije kao u vrtiću ili je kruh prestar ili bi samo jeli čokoladu … no kad dođe kriza tad sve jedu!
· Pad u blato, potok i slično – zbog toga nosimo rezervnu odjeću i ponekad i obuću!
· Presvlačenje pelena – nije ugodno po hladnoći, a u planinarskim domovima je ponekad gužva … no, obično se ipak nađe negdje neko mjesto, bilo na klupi u kuhinji, pred domom u zavjetrini, na madracu spavaonice …

I kad sve ovo savladate, sve napravite kao što je preporučeno, doživite nekoliko lijepih i idiličnih te nekoliko nervoznih trenutaka, i kad je već sam izlet za vama i na kraju dana se polako vozite kući, djeca opijena umorom i svježim zrakom spavaju, a roditelji osjećaju ugodan umor u mišićima i potiho pričaju … zapitajte se da li je vrijedilo!
Vjerujem da već znate odgovor!

Opaska: Autor samostalno planinari već 20 godina, a posljednjih 6 godina organizira i međunarorodne višednevne planinarske susrete u Hrvatskoj i Sloveniji na koje dolazi u prosjeku po 30-tak sudionika od kojih obično četvrtina budu djeca raznih uzrasta. Otac je 6-godišnjeg sina Vedrana i 2-godišnje kćeri Zrinke. U njihovim je planinarskim dnevnicima zapisano da je Vedran bio u proteklih 6 godina na 62 izleta (47 u Hrvatskoj, 11 u Sloveniji, 2 u Austriji i 1 u Češkoj), na Velebitu je već bio 4 puta, u Alpama dvaput, najviši osvojeni vrh mu je Tolsti vrh u Kamniškim Alpama sa 1715 metara, do kompletiranja Samoborskog planinarskog puta su mu ostale još tri kontrolne točke, a Planinarskog puta Medvednicom još samo dvije. Zrinka je u svoje dvije godine već bila na 27 izleta (isprva u marami, a kasnije u ruksaku), na prvom kao bebica sa samo dva i pol mjeseca i to za Novu Godinu 2005 na Medvednici.

Proteklih tjedana sam za casopis “Hrvatski planinar, glasnik Hrvatskog planinarskog saveza sa skoro pa 100-godisnjom tradicijom (vidi http://www.plsavez.hr/hr/Hrvatski_planinar?action=show&redirect=HP), pisao clanak sa temom “Djeca i planinarstvo”. Urednik casopisa je prihvatio clanak i bit ce objavljen u jednom od slijedecih brojeva, mozda ce cak biti napravljen tematski broj sa tom temom kao udarnom.

Obzirom da i na ovom forumu ima obitelji koje se bave planinarstvom, a i onih koji o tome zasad samo razmisljaju mozda ce vam biti zanimljivo procitati taj clanak pa ga objavljujem i ovdje (nakon malo uvoda slijede i sasvim prakticni savjeti!)

Vanja Radovanović

Zahvaljujem Vanji na dozvoli za objavom ovoga članka u cjelosti.

Nisu tek ‘kupili’ šest hrvatskih pilota, njima su si stvorili pilotsku školu

Strasti oko odlaska šestorice pilota instruktora akro-grupe HRZ-a “Krila Oluje” ipak se smiruju. Premda se najavljivalo da će se vojni sustav osvetiti pilotima i godinu ih dana blokirati u namjeri prelaska novim poslodavcima u Katar, čini se da neće biti tako. Prijatelji šestorice pilota kažu da i njima nije svejedno na koji će način, nakon 10 godina vjerne službe, otići iz HRZ-a, tako da će, doznaje Večernji list, prije odlaska odraditi dogovoreni otkazni rok i obučiti nekolicinu pilota te ih tako pripremiti za prelazak u akro-skupinu.

Riječ je o vjerojatno još nekoliko mjeseci angažmana. Kako je i načelnik Glavnog stožera OSRH general zbora Drago Lovrić kazao, da će “piloti ‘Krila Oluje’ napustiti Oružane snage sukladno njihovim zahtjevima, ali ‘Krila Oluje’ se neće ugasiti”, jasno je da je došlo do dogovora o civiliziranom razlazu s ovim vrhunskim pilotima. No, činjenica da iz Hrvatske odlaze najbolji piloti i instruktori za ovu vrstu letenja svejedno boli.

24 nova Pilatusa

Kabina Pilatus PC 21

Večernji doznaje i neke detalje aranžmana naših pilota. Ideja o angažiranju Hrvata stigla je od sina katarskog emira koji je bio fasciniran njihovim vještinama. Naši piloti potpisuju ugovor na pet godina, vjerojatno, kako je to uobičajeno u toj zemlji. Godinu dana prije isteka tog ugovora, budu li poslodavci zadovoljni, uslijedit će ponuda novog ugovora, koji je u pravilu uvijek izdašniji. Po pilotskim se kuloarima pričalo da je našim instruktorima ponuđena mjesečna plaća koju bi u Hrvatskoj, u kojoj zarađuju u prosjeku 10-ak tisuća kuna mjesečno, zaradili za godinu i pol do dvije. U katarskom aranžmanu plaća će im biti od 30 do 35 tisuća američkih dolara, mjesečno, naravno. Prijatelji šestorice pilota potvrđuju ove svote. No, tu nije kraj. Naša šestorka letjet će i na novim zrakoplovima. To su avioni istog proizvođača, Pilatusa, ali je riječ o najnovijem tipu za obuku – PC-21. Švicarski proizvođači ovaj zrakoplov nazivaju “zrakoplovom za 21. stoljeće”. Po vanjskom izgledu jako nalikuju na model PC-9 na kojemu lete naši piloti, no riječ je o potpuno novom zrakoplovu s obzirom na opremu. Ima i novo strelasto krilo koje mu omogućuje bolje performanse. Pilot ima HOTAS kontrole, novi stakleni poklopac kabine koji je otporan na sudare s pticama te LCD monitore (i za kadeta i za instruktora) plus HUD (displej s pokazateljima ispred očiju pilota) na prednjem sjedalu. Prijatelji pilota kažu da naši imaju dozvolu naručiti opremu kakvu žele u svojim avionima. Katar je, naime, već prije naručio ovih trenažnih zrakoplova za dvije eskadrile (24 aviona) s rokom isporuke do kraja 2014. Katarci su očito dobro organizirana država jer nabava tolikog broja zrakoplova dokazuje da su dolazak Hrvata spojili s otvaranjem svoje zrakoplovne škole, koja s obukom, prema najavama, počinje sredinom 2015. Naši vrhunski piloti neće, naime, biti tek “ukras” na katarskom nebu, nego će, potvrđuju pilotski krugovi, provoditi obuku Kataraca, od temeljne pa sve do obuke za akrobatsko letenje. Katarci, dakle, nisu samo “kupili” šest hrvatskih pilota nego i pilotsku školu. Dosta mudro. Cijeli problem s našim pilotima, čini se, počinje otkad je MORH, putem agencije Alan, najavio prodaju 6 Pilatusa PC 9. Ta je najava zapravo i bila “okidač” kod naših pilota. Shvatili su, naime, da HRZ smanjuje broj Pilatusa, sa 20 na 14. Zaključili su da njihova i budućnost zrakoplovne škole na Zemuniku i nije blistava. Zapravo je riječ o čudnoj odluci, jer na Zemunik je već stigla i druga grupa od 18 pilota Kraljevskog ratnog zrakoplovstva Omana. Prva grupa od njih 12 uspješno je završila obuku na PC 9. Ovakva se školovanja mogu dobro naplatiti, i do nekoliko milijuna eura po pilotu, tako da frapira nedostatak ambicija kod onih koji odgovaraju za budućnost i razvoj HRZ-a. Vjerojatno je i to dodatno gurnulo naše pilote u prihvaćanje basnoslovne ponude iz Katara.

Kolonija naših pilota

No, tu nije kraj pogodnostima koje čekaju naše – Katarci za njih grade posebnu bazu i pistu, a u aranžman i ugovore uključena je i kuća za svakog te, naravno, automobil po izboru. Koliko je to samo različito od prakse kojom su naši piloti bili okruženi dok su bili u “Krilima Oluje”. Za usporedbu, već dvije godine traže da MORH nabavi uređaje za proizvodnju dima, koji se montiraju ispod krila zrakoplova i onda njihove atrakcije izgledaju još bolje. Takve uređaje imaju sve ostale akro-grupe. Do danas uređaji nisu nabavljeni. No, možda budu jer u Glavnom stožeru Oružanih snaga RH tvrde kako “Hrvatska ima sposobnost održavati takvu akrobatsku skupinu”. Inače, naši piloti u Kataru neće biti nimalo usamljeni. Tamo se, naime, već nalazi prava “kolonija” pilota iz Hrvatske koji upravljaju zrakoplovima Qatar Airwaysa.

Autor:
Davor Ivanković

Preneseno sa Vecernji.hr

VELIK broj glazbenika, glumaca, umjetnika i slavnih osoba iskazalo je svoju potporu inicijativi SOS za Jadran, koja za cilj ima sprečavanje bušenja i eksploatacije plina u hrvatskome moru, prenosi RTL.

Meri Cetinić poručuje kako će se boriti za Jadran bez novih bušotina, a dodaje kako strahuje da se moru nešto ne dogodi.

“Da shvatimo da već imamo bogatstvo, jedan ogromni rudnik zlata, i nemojmo to sad zatrpati da bi našli nešto deseto”, kazala je Meri.

Barbić: Zaustavimo besmislicu

Uz nju, protiv bušenja su i Oliver Dragojević, Goran Grgić, Miroslav Škoro i Luka Barbić. Barbić tako najavljuje angažiranje i u vidu akcija.

“Svakako smo protiv toga. Pokušat ćemo se što više angažirati da zaustavimo tu besmislicu”, kaže TBF-ovac.

Oliver Dragojević izložio je razloge zbog kojih se protivi bušenju Jadrana u RTL-u Danas, odbacujući medijske navode kako ima namjeru ući u politiku.

S PLATFORME SE VIDI ŠOLTA

Z bušotine pluta fleka nasrid Jadranskoga mora
I prolazi pokraj plaža di sad nema živog stvora
Internetom riči lete, svit se smije našem jadu
Zava’jeni u fotelje, poslušajte serenadu

S platforme se vidi Šolta, masna fleka nasrid porta
U daljini nima koče, bunimo se sotto voce
Na pjatu je samo blitva, prazni su nam parangali
Ni furešta više nima, zjape pusti apartmani

Izumrla davno riba, uvozni su sad inćuni
Ispo’ volta profit piva, naftom mirišu lancuni
A i ove škoje lipe, neka uzme ki god ‘oće
Kad već prodali su naše more, prodali ga, sotto voce

S platforme se vidi Šolta, masna fleka nasrid porta
U nafti se guši tica, tu di kupaju se dica
Sami Bog će nas kastigat, zavit će nas u korotu
Žalost će nas sve destrigat, nismo čuvali lipotu.

S platforme se vidi Šolta vrime nam je od revolta
Skupimo se, dajmo glasa, još nam uvik ima spasa…

Prepjev: Antonio Bratoš, bend OPG Dubrovnik

Oliver: Pjevači bude svijest kod ljudi

“Taman sam došao trajektom iz Vela Luke i dio puta je bio po danu, pa sam gledao u to more i ne mogu se oteti dojmu da je to nešto najljepše na svijetu. Usput sam pročitao jedan članak u kojem me se veže uz politiku – ja sam čovjek koji nikad nije bio i nikad neće biti u politici. A što se mora tiče, ja ga toliko volim da ja moram nešto reći jer sam nervozan kad se slučajno pomisli na nekakvo onečišćenje Jadrana”, kazao je.

“Mi pjevači, estrada – možemo pjevati, apelirati, probuditi svijest kod ljudi. Ustvari trebalo bi pitati sve Hrvate i Hrvatice i ljude koji žive u Hrvatskoj da samo kažu ‘da’ ili ‘ne’. Mislim da to nije teško ispitati i da je to najpoštenije. A mi smo obavezni generacijama koje dolaze ostaviti nekakvu ljepotu. Volimo se pohvaliti u svijetu s morem i stvarno stranci kad čuju za Jadrana kažu – ludilo. Šteta je, nemojmo to uništiti.

Vi znate da Jadran ima struje s jedne i druge strane, oni imaju pijesak, mi imamo kamen. Ako se bilo kakav incident dogodi, a siguran sam da ima rizika, pogledajte Meksiko, Novi Zeland.. I oni dignu pijesak i nafte nema. A mi moramo kamen čistiti skoro pa s četkicom za zube. To je nemoguće očistiti. Ja sam protiv tih bušotina. Mi nismo naftna zemlja, mi smo turistička zemlja”, zaključuje Oliver.

Dorić: Očekujemo ogromnu korist za proračun

Agencija za ugljikovodike dobila je nakon javne rasprave skoro 3000 primjedbi na stratešku studiju utjecaja na okoliš, a iz Agencije poručuju kako će projekt biti višestruko koristan.

“Od energetske neovisnosti Hrvatske, s obzirom da mi sad trenutno uvozimo oko 30 posto plina i 80 posto nafte, do ogromne koristi za državni proračun.

Jedan dugoročni period gdje je potencijal i izgradnje naftnih platformi u našim brodogradilištima i zapošljavanje nove radne snage”, rekla je Barbara Dorić, predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike.

INA: Šanse za neugodnosti se mjere u promilima

Iz  INA-e, jedne od pet tvrtki koje su dobile dozvolu za istraživanje Jadrana, poručuju kako im je sigurnost glavni prioritet te kako su

“Šanse za bilo kakve neugodne situacije se mjere u promilima. Nama je sigurnost broj jedan, nama je sigurnost prije svega”, tvrdi Lilit Cota, direktorica Sektora istraživanja INA-e.

U INA-i dodaju kako se sličan incident nikada nije dogodio, ali ipak ističu – nema apsolutne sigurnosti.

Greenpeace: Napravit ćemo sve da zaštitimo Jadran

U Greenpeaceu ističu kako će poduzeti sve dostupne mjere kako bi zaustavili eksploataciju nafte i plina u Jadranu.

“Mi ćemo napraviti sve što je u našoj moći u skladu s našim resursima i s našom misijom, a to je smatramo interes svih nas – zaštita našeg zajedničkog blaga – Jadrana”, kazao je Zoran Tomić iz Greenpeacea.

Preneseno sa index.hr

Donosim korespondenciju koju sam zaprimio, a vezano uz ortopedska pomagala.

Šalje: Jakov Radošević []
Poslano: 2. ožujak 2015. 19:15
Prima: Sanja Smoljak Katić
Predmet: info

Poštovana,

Već duže vrijeme veledrogerije u RH imaju ozbiljnih problema vezanih uz distribuciju medicinskih proizvoda koji se nalaze na Listi ortopedskih i drugih pomagala. Uzroka je nekoliko te ih ovom prilikom navodim:

–        Nemogućnost nabave određenih proizvoda; proizvođači ili njihovi zastupnici stave na Listu proizvode ali ih nikada ne puste u promet

–        Nedostatne količine koje dobivamo uz objašnjenje da nema više jer je cijena nepovoljna pa ne mogu više dobaviti

–        Ponuda za proizvode ali istodobno i  „muljanje“ jer nam daju proizvode ali bez ikakvih uvjeta

–        Već smo par puta dobili informacije kako zapravo proizvoda još na tržištu nema i ne znaju kada će ih biti jer to ne ovisi o njima nego o centrali; ili izjava kako je zapravo cijena preniska i kako za sada ne misle izaći u promet s proizvodom

–        Dodatno opterećenje je činjenica kako mi ne možemo raditi s proizvodima na kojima nemamo osiguranu razliku u cijeni dovoljno veliku da možemo prenijeti ljekarnama i specijaliziranim prodavaonicama određeni rabat (oko 10%) jer oni od ¸HZZO-a ne dobivaju nikakvu uslugu od HZZO-a te ne mogu taj dio asortimana raditi bez ostvarene razlike u cijeni…

–        Novi asortimani doprinose smanjenju cijena i mi nemamo ništa protiv toga ali renomirani proizvođači više ne prate tržište na adekvatan način (ili nemaju količine, koje namjerno ograničavaju jer ne mogu izdržati takve cijene ili ne daju tržišne uvjete pa mi ne naručujemo dovoljne količine)

Sve u svemu posljedica takve politike je defektura kvalitetnih i provjerenih proizvoda na tržištu, a nama kao distributerima kontinuirano prijete s negativnim referencama na nadmetanjima ili drugima isporukama jer ne možemo na vrijeme opskrbiti tržište.

U nadi da nam možete dati neki relevantni odgovor jer je na asortimanu lijekova takva situacija na adekvatan način riješena (udio na tržištu je mjerodavan parametar za izračun cijena),

Lijep pozdrav,

Jakov j r

Mr.spec. Jakov Jaki Radošević, mr. pharm.            

Direktor Sektora MEDIKA

 

Dopis HUP-a –  HUP DOPIS- aktivnosti Koordinacije za medicinske proizvode.

Space: the final frontier. These are the voyages of the starship Enterprise. Its continuing mission: to explore strange new worlds, to seek out new life and new civilizations, to boldly go where no one has gone before.

Glumac, najpoznatiji po ulozi Mr. Spocka u ‘Zvjezdanim stazama’, godinama se borio s teškom bolesti pluća koja je i uzrok njegove smrti. Leonard Nimoy preminuo je u petak u svom domu u Los Angelesu. Tužnu vijest potvrdila je njegova supruga Susan Bay Nimoy. Imao je 83 godine.

Prije tri dana hitno je hospitaliziran u bolničkom centru UCLA.  Iako je prije 30 godina prestao pušiti, ovisnost je ostavila traga na njegovu organizmu. Zbog bolesti nikamo nije mogao ići bez boce s kisikom. Vijest o bolesti Nimoy je sam objavio prošle godine. 

– Prestao sam pušiti, ali prekasno. Učinite nešto za svoje zdravlje, prestanite pušiti odmah kako biste imali što duži i kvalitetniji život – napisao je tada na društvenoj mreži.

Nimoy je prvi glumački nastup imao s devet godina. Nakon  što je kratko studirao u Bostonu, odlučio je otići u Kaliforniju jer je silno želio postati glumac. Filmski debi ostvario je 1951. godine u filmu ‘Queen For a Day’. Popularnost je stekao 60-ih godina ulogom Spocka u televizijskoj seriji ‘Zvjezdane staze’ u kojoj je glumio od 1966. do 1969. godine. Istu ulogu više puta je ponovio i u filmskim adaptacijama spomenute serije. Zauvijek će ostati zapamćen i po  rečenici ‘Live long and prosper’.

S Ingrid Bergman glumio je u televizijskoj drami ‘A Woman Called Golda’, a slikara Vincenta van Gogha utjelovio je u filmu ‘Vincent’. Kao redatelj radio je na filmu ‘Three Men and a Baby’, a pojavio se i u filmovima ‘A Streetcar Named Desire’, ‘Cat on a Hot Tim Roof’,’Fiddler on the Roof’, ‘The King and I’, ‘My Fair Lady’ i ‘Equus.’

Do kraja života bio je aktivan u svom poslu. Glumio je i u seriji ‘Fringe’ (‘Na rubu’) gdje je utjelovio doktora Williama Bella, a pojavio se i u filmu Zvjezdanih staza iz 2013. godine. Osim što je glumio, Nimoy se bavio i pisanjem poezije, fotografijom i glazbom.

Leonard je rođen u Bostonu. Prije Susan Bay, s kojom se oženio 1989. godine, u braku je bio i sa Sandrom Zober s kojom je dobio dvoje djece, kćer Julie i sina Adama (58).

Zadnji tvit

Fanovima se putem društvene mreže posljednji put obratio u ponedjeljak.

– Život je poput vrta. Savršeni trenuci se dogode no ne mogu se sačuvati, osim u našim uspomenama – napisao je.

Brojni obožavatelji, koji su ganuti njegovim odlaskom, opraštaju se od Nimoya.

Preneseno sa 24 sata.

Ako nikada niste, možda je konačno vrijeme da i sami ovo obavite.

‘Muškarci provode mnogo vremena s rukom u gaćama, ali ne znaju što traže’, rekao je kroz smijeh jedan od igrača ekipe australskog nogometa Wolverines.

Naime njegova ekipa pridružila se humanitarnoj akciji ‘Balls to cancer’ kojoj je cilj podići svijest o raku testisa. Tom su se prilikom ovi sportaši svukli pred kamerama ne bi li svim muškarcima, uz stručno vodstvo, pokazali kako si sami mogu pregledati testise.

Ukoliko muškarac tijekom samopregleda zamijeti nekakvu kvržicu i bilo što neobično, najbolje bi bilo naručiti se kod specijalista koji će napraviti ultrazvuk.

Moramo upozoriti da je video eksplicitnog sadržaja, no mnogima bi ono što u njemu vide moglo spasiti život.

http://vimeo.com/74742259

Preneseno sa dnevnik.hr