Davno je počelo…

• By Antun Paulin
• Posted in Dijabetes
• On 25 siječnja, 2015
• No Comments.

U proljeće 1981 eto meni mog slatkog prijatelja. I dan danas se svakodnevno družimo. Malo mrzim ja njega, malo mrzi on mene…

Kao i u svakom prijateljstvu, ima i uspona i padova.

U uspone, ali i u veliko iskustvo ubrajam 10x odlazak na rekreativno edukacijske kampove. Desetputa!!!

Naravno, kao i svakom znatiželjnom djetetu prvi put je bio vrlo edukativan, a od onda se aktivno uključujem u organizaciju i pripremu svakog slijedećeg kampa. Koliko je 8 godišnjak mogao, naravno. No ovo je jedan divan početak volontiranja koji me je ispunjavao sve do nedavno.

Proveo sam dosta vremena prvo u Savezu društava za zaštitu od dijabetesa. To je inače današnji HSDU. Mnogo sati je uloženo u rad, s ljudima, ali večinom u organizaciji poslovanja. I tadašnja predsjednica gospođa Anica Gradišar je znala govoriti “Deca, vi ste furt ovdje!”

Večina vas koji danas ovo čitate niti se ne sječate ljudi koje spominjem. Dr Ratimir Kovačević dopredsjednik Saveza, čovijek koji je u suradnji sa Sr Milkom Rogič napisao, ili bolje reći objedinio prvu kuharicu za osobe oboljele od šećerne bolesti. Posao je bio veliki. Još se sjećam kako je “nagovarao” Sandru da nacrta neke stvari koje se nisu mogle pronaći u drugim publikacijama.

Moram reći da je to sve bilo prije nego je internet bio dostupan. U to doba, da bi makar pročitali svoju elektroničku poštu (da, to je hrvatski naziv za email), morali ste odlaziti u Sveučilišni računski centar-SRCE, i čekati redove na terminalu. Ponekad i cijelu noć, dok netko drugi nije odustao od rada i oslobodio terminal.

Da li se još netko sjeća wordperfecta i drugih programa koji su služili za obradu teksta???
A nakon toga, koju godinu stigli su i Windowsi. 3.1. Na 15 disketa, koje je trebalo gurati određenim redom, a ne uvijek 1,2,3… E da, kapacitet tih disketa je bio 1.44 MB. Sada je to smiješno.

Jedan od većih projekata u kojem sam više nego aktivno sudjelovao, je kupnja 100 aparatića za mjerenje GUK-a za djecu u Hrvatskoj. Još jedna stvar koja se danas čini u najmanju ruku “blentava”, no tada aparatića jednostavno – nije bilo.
Ali, uspjeli smo. Kupljeno je, ali i podjeljeno po Hrvatskoj 100 aparatića. Naravno novac za to, koji je tada bio enormno velik, skoro kao i akcija Kap za slatke, o kojoj ću nešto kasnije pisati.

Aparate smo nosili po lokacijama u Hrvatskoj. Split, Dubrovnik, Osijek i naravno velika podjela u Zagrebu.

Da bi vam malo pokazao kako ovo bio tada veliki projekt, kada god ste išli kod dijabetologa na kontrolu, neizbježna je bila pisaća mašina i papiri na koje se je pisala povijest bolesti.

Pošto je kontrola trajala cijeli dan, kada si čuo da se pacijentu ispred tebe počela glasati ova grdosija, bio si presretan jer za od prilike pola sata je sve bilo napisano i mogao si ti konačno uči na kontrolu.

Prvo što smo trebali napraviti je popis djece koja imaju dijabetes. Danas kada CroDIAB ima popis većine dijabetičara u HR, tada je svaki oboljeli imao svoj “karton” u ambulanti, gdje su se upisivali podaci. Trebalo je obići sve te velike centre s dječjom dijabetologijom i popisati ljude. Zagreb Rebro, Zagreb Vinogradska, Osijek, Split,…

Nakon toga tek ide nabavka. Jesam li rekao da excel još nije postojao? Koristili smo neku inačicu dBase DOS baze podataka. I uspjeli smo. Koliko se sjećam gospodin Petrač je dao veliku donaciju, i firma Estebel, koja se je bavila distribucijom kozmetike, uz veliko zalaganje mojih roditelja, odlučili su postotak od svoje prodaje donirati Savezu za kupnju aparatića.